Bila je medijska zvijezda sa ličnim šoferom, izvještavala je o talibanima sve dok nije morala da pobjegne od njih. U Austriji je Tania Kaihan odjednom bila samo još jedna Avganistanka i muslimanka. U svojoj zajednici bojala se lošeg imidža kao neko ko je samac i žena. U intervjuu za Biber objašnjava zašto je osnovala perzijski TV kanal OKSUS, kako avganistanski muškarci svjesno iskorištavaju nepismene žene i zašto bi se politika integracije trebala više fokusirati na žene iz Avganistana. 

Intervju: Delna Antia – Tatić

Foto: Maria Noisternig

BIBER: Da li avganistanske žene u Austriji mogu same da odlučuju o svom životu?

TANIA KAIHAN: Da, u Austriji mogu steći više prava da same odlučuju. Prvo zato što im vlada pomaže. Drugo, jer austrijski zakoni ženama daju više prava i društvo je vrlo otvoreno. I treće, jer se ovdje u Austriji  obrazuju za razliku od njihove matične zemlje Avganistana. Većinom imaju više prilika da idu u školu ili na univerzitet ili praksu.

Ti si, naravno, jedna od obrazovanih žena iz Avganistana. Radila si kao novinar u Kabulu. Kako ti je bilo?

Da, bila sam poznati novinar u Avganistanu - dobro poznato lice u svijetu medija. Uprkos tome nisam imala dovoljno slobode. Tada, ubrzo nakon  pada talibana 2005. godine, društvo nije bilo spremno za  žene u medijima. Bile smo diskriminisane u svom radu, što je veoma otežavalo da imamo karijeru. Iako žene imaju priliku da uđu na avganistansko tržiste rada, rijetko ga koriste.

Ali ti si iskoristila .

Da. Jer sam puno radila i prije svega mnogo se borila. Bila sam veoma jaka. Zbog toga sam uspijela da izađem pred kamere. Ali u moje vrijeme to nije bilo lako.

Zašto si pobjegla?

Imala sam dva problema. S jedne strane, nakon što sam postala poznata nisam mogla izaći na ulicu. Ljudi su me na ulici maltretirali, a išlo je tako daleko da poznate žene tuku ili ih uzimaju za taoce. Drugi problem su bili talibani. Tada su novinarima prijetili ubistvom. Kao i sada. Samo u protekla dva mjeseca ubijeno je mnogo novinara, uključujući i žene. U Kabulu sam u početku radila kao voditelj na državnoj televiziji 1TV. Tamo sam nosila maramu. Ali  kasnije, od 2010. do 2011. godine, radila sam na TV kanalu Glas Amerike. Tamo više nisam nosila maramu. Bila sam izvještač o talibanima, opijumu i korupciji. Postalo mi je teško. Zbog toga sam morala da pobjegnem 2011. godine.

Koliko si tada imala godina?

25 godina.

Kao mladoj Avganistanki samoj u Beču - kako ti je bilo?

Bilo je teško. Naročito prvih nekoliko godina. Uglavnom zbog jezika. Drugi problem bio je taj što tržište rada u Austriji ne pomaže novinarima. AMS (Zavod za zapošljavanje) nema obuku za njih i ne može im naći posao u medijskoj industriji. I treći problem je bilo ime zemlje iz koje potičem. Kad bih rekla da dolazim iz Avganistana, svi su bili suzdržani. Ali usprkos svim poteškoćama, imala sam i pomoć.

Da li si imala kontakt sa drugim Avganistancima u Austriji?

Ne. Nisam imala želju da u avganistanskoj zajednici budem  ponovo poznata kao novinar. Jednostavno sam imala previše problema  u Avganistanu, pa sam željela da se udaljim od svojih ljudi u Beču. Također je problematično za Avganistanku da ovdje dođe sama. Tada ljudi pogrešno misle o tebi. Ako ovdje nemate porodicu, brata, sestru... možda niste dobra žena?!

Da li si se bojala?

Da, mnogo.  Moj život je pokrenuo previše pitanja: zašto sam sama, kakva je to moja porodica koja mi je dozvolila da da dođem sama kao izbjeglica...Zbog toga prvih pet godina nisam imala kontakt sa svojom zajednicom – sve dok 2015 nisam primljena na BIBER akademiju.

Gdje si radila prije biber novinarske akademije?

Na aerodromu.

Kako ti je bilo? Na kraju krajeva, nekad si bila zvjezda sa ličnim šoferom.

Psihički mi nije bilo lako. U Avganistanu sam bila “neko”. Bila sam vrlo poznata žena koja potiče iz poznate porodice, a onda odjednom izbjeglica, Avganistanka, muslimanka. Bilo mi je jako teško. Iako je moj posao na aerodromu bio u redu, to ipak nije bio moj posao. Naišavši na sajmu Fairversity na Biber akademiju, usudila sam se da se vratim svom poslu.

Također si počela da se uključuješ u rad svoje zajednice. Zašto?

Za pet godina koliko nisam bila u svojo zajednici, uglavnom sam bila uključena u austrijsko društvo. Tada sam shvatila: svi su me poštovali dok nisu saznali da sam iz Avganistana. Tada su se držali na distanci. U to vrijeme sam se pitala zašto ljudi tako misle. Kroz Biber sam saznala i čula više. Odjednom sam shvatila kakav negativan imidž Avganistanci u Austriji imaju. Tako sam počela da radim nešto  kako bih ubrzala integraciju avganistanskog naroda I borila se protiv negativne slike koju imaju o njima.

OXUS TV

Šta tačno radiš u svom medijskom projektu OKSUS?

Promovišem pozitivne primjere u javnosti. U avganistanskoj zajednici imamo dovoljno mladih ljudi koji su nešto postigli. Koji su obrazovani, imaju posao.... 30-40 posto njih uspješno radi u vrlo dobrim  branšama. Ali niko o tome ne izvještava. Međutim, kad neko uradi nešto loše, to eksplodira poput bombe i pogađa sve Avganistance. To je šteta. Zbog toga sam osnovala OKSUS, prvu persijsku televiziju za izbjeglice iz Avganistana u Austriji. Da napokon saznamo šta se dešava na polju integracije, azila i slično. Drugi cilj: želimo da motivišemo mlade ljude i žene iz Avganistana.

Kako da motivišete?

Avganistanske žene su odrasle u zatvorenom društvu. U Avganistanu su ih uvijek  sputavali. Bilo da je u pitanju obrazovanje, posao ili društvo – žene su diskriminisane. Kada dođu ovdje, obično žele da se brzo udaju. Njihov fokus je brak. To je tradicija. Plaše se da će ostariti I da ih više niko neće htjeti. Upravo zbog toga je porodicama veoma važno da brzo udaju svoje kćerke.

U Austriji također?

Da, također za većinu Avganistanki i u Austriji. Karijera nije bitna stvar. Zato mi u OSKUS-u pravimo reportaže i izvještavamo o snažnim ženama koje,na primjer, imaju karijeru uprkos braku i djeci ili su zajedno sa njima uključene u rad zajednice. Ostvarili smo zaista veliki broj pregleda: nedavno je reportaža imala pola miliona pregleda i 1800 dijeljena, a možemo reći da je izazvala i pometnju u zajednici.

O čemu se radilo?

Bila je to reportaža o ženi, uspješnoj preduzetnici u Beču. Problem naše zajednice je bio u tome da se udala za Arapina. Vjenčanje sa drugim kulturama je tabu za avganistanske žene, iako je njen suprug bio musliman. U ovom slučaju problem je bila njegova nacionalnost - porijeklom je iz Iraka.  Kao što ljudi iz Avganistana nemaju dobar “rejting” u Austriji, tako i kod nas u Avganistanu, druge zemlje poput Iraka, nemaju dobar “rejting”.

Da li i žene to vide tako - ili bi željele da se udaju za nemuslimana ili neavganistanaca?

Mislim da su avganistanske žene otvorenije od muškaraca. Za obrazovanu Avganistanku nije problem da se uda za muškarca iz druge države, religije ili kulture. Ali i dalje je teško. U tom slučaju bi imala drugačiji imidž u zajednici – negativan.

U svojim brojnim projektima baviš se i problemom nepismenih žena. Kako nepismena žena koja dolazi u Austriju može da vodi samostalan život?

Teško. Većina udatih žena i žena starijih od 30 godina nisu obrazovane, često su čak i nepismene. Tako da ih ne možemo informisati putem časopisa, jedini način je putem vizuelnih medija. Zato snimamo dodatne reportaže za žene koje su domaćice.

Istraživanjem sam došla do saznanja da su žene I djevojke izbjeglice često izolovane i to od strane muškaraca npr. svojih očeva ili braće. Nije im dozvoljeno da idu na kurseve. To stvara opasnu zavisnost, pa čak ni socijalni radnici ne dobiju šansu da priđu tim ženama.

Da, ima takvih slučajeva. Avganistanski muškarci iz Austrije često „dobiju“ neobrazovanu i u nekim slučajevima izričito nepismenu ženu iz Avganistana i koriste je. Ovi muškarci u Austriji razumiju sve, jezik, pisanje, kulturu. S druge strane, žena bez muža može biti  odbačena i upravo  zbog toga prihvata ono što on kaže.

Da li možeš doprijeti do tih žena?

Sećam se čovjeka koji se oženio Avganistankom i doveo je ovdje.  On nije želeo da vodi ženu na kurs njemačkog. Nije joj bilo dozvoljeno ni da ima kontakt sa svojom avganistanskom zajednicom. Tada je imala 28 godina. Naravno da nije imala mobilni telefon. Nazvala sam ga: možete li, molim vas, dati ženi svoj mobilni, želim da razgovaram s njom. Ali on je rekao ne. Pokušala sam dva ili tri puta, ali on to nije dozvolio. Ovaj čovjek nije želio da njegova supruga postane svjesna svojih prava u Austriji kroz kontakt sa drugim ženama. Takvih slučajeva je malo, ali postoje.

Kakvu pomoć bih željela za žene?

Voljela bih da austrijska vlada pruži veću podršku avganistanskim udruženjima koja su aktivna u ovoj oblasti. Ali ne samo klubovima koji imaju predsjednika, već I onima koji imaju predsjednicu. Predsjednik  koji je odrastao pod talibanima i mudžahedinima i u patrijarhalnom društvu ne može da pomogne ženama. Moramo aktivirati žene iz zajednice kako bi postale aktivne u civilnom društvu I samim tim  mogle da osnuju udruženja, na primer. Većinu projekata sprovode austrijska udruženja, ali oni nemaju veliki uticaj na zajednicu. OIF radi mnogo projekata - ali fokus je na Austrijancima. Projekte vode Austrijanci koji ne znaju probleme Avganistanaca. Rukovodstvo projekta prikuplja mišljenja avganistanskih udruženja, ali to nije dovoljno.

Na sastanku urednika u vezi ovog specijala osnaživanja žena razgovarali smo o sramoti i tabuima u zajednici. Spomenula si da se članci o tamponima ili nevinosti, iako zanimljivi, nikada ne dijele na društvenim mrežama. Iako smo ih preveli i na farsi.

Da, to je istina. Žene žele da čitaju o takvim temama, ali niko ne želi da podijeli na medije. Stide se. Čak ni ja kao vrlo otvorena novinarka po tom pitanju nisam mogla da podijelim takve članke.

Zašto?

Zato što bi ljudi to loše komentarisali. Možete zamisliti: Tania je otišla u Evropu i postala loša žena. Sad želi da i druge žene navede na pogrešan put.

Da li pogrešan način podrazumijeva „seks sa muškarcima“?

Upravo tako. Seksualnost u našoj kulturi ne postoji, osim sa mužem.

Da li si, dok si bila u Kabulu, pomislili da će ti socijalni rad jednog dana odrediti život?

Ne. Ali sam mislila da ću se upustiti u politiku - poput svog oca. To je bio moj san.

To se još može dogoditi! Nakon šest godina možeš postati Austrijanka, zar ne?

Austrijanka sam već od 2020.

Pa eto!